Broj osoba u svijetu koje žive sa HIV-om:

• Ukupno: 33.2 miliona (30.6-36.1)
• Odrasli: 30.8 miliona (28.2-33.6)
• Žene: 15.4 miliona (13.9-16.6)
• Djeca ispod 15 godina: 2.5 miliona
• Novo zaraženi u 2007.godini: 2.5miliona, 420 000 djece ispod 15godina.

U 2007. godini:

• 2.1 miliona ljudi je umrlo zbog HIV/AIDS-a, od toga 330 000 djece
• U 2007.godini, mladi ljudi između 15-24 god., predstavljaju polovinu svih novih infekcija u svijetu

SVAKIH 5 SEKUNDI...
...jedna osoba se zarazi HIV-om

SVAKIH 15 SEKUNDI...
...jedan život se ugasi zbog AIDS-a

Procijenjeni broj HIV pozitivnih odraslih i djece u svijetu krajem 2007. godine:
Ukupan broj zaraženih: 33.2 miliona (30.6 – 36.1), od kojih je 15.4 miliona žena i 2.5 miliona djece.

• Zapadna Evropa: 720 000 [480 000 – 760 000]
• Istočna Evropa i centralna Azija: 1.6 miliona [920 000 – 2.1 miliona]
• Sjeverna Afrika i Bliski Istok: 510 000 [230 000 – 1.5 miliona]
• Sub-Saharska Afrika: 25.8 milliona [23.4 – 28.4miliona]
• Istočna Azija: 1.1 milion [560 000 – 1.8 milion]
• Južna i Jugo-istočna Azija: 7.4 miliona [4.4 –10.6 milliona]
• Okeanija: 74 000 [25 000 – 48 000]
• Sjeverna Amerika: 1.2miliona [540 000 – 1.6 miliona]
• Latinska Amerika: 1.8 milion [1.3 – 2.2 million]
• Karipsko područje: 440 000 [270 000 – 780 000]

Regionalna statistika

Sub-Saharska Afrika:

• Ima više od 60% osoba inficiranih HIV-osoba u svijetu tj. 25.8 miliona
• Broj novoinficiranih u 2007.g. je 3.2 miliona
• 2.4 miliona osoba umrlo od AIDS-a

Istočna Evropa i Centralna Azija:

• Procjenjuje se da je broj osoba koje žive sa HIV-om oko 1.6 miliona
• Oko 62 000 osoba je umrlo od AIDS-a u 2007. godini
• Broj novoinficiranih je 270 000, a 75% su osobe mlađe od 30 godina (u Zapadnoj Evropi taj procenat je bio 33%)

Zapadno-balkanska regija:

• Oko 3000 HIV i AIDS slučajeva su prijavljeni od 1985. godine., dajući ovoj regiji nisku stopu prevalencije, manju od 0.1%
• Hrvatska: 608 HIV pozitivnih, 259 oboljelih od AIDS-a, 137 umrlih
• Srbija: 2088 HIV pozitivnih, 1339 oboljelih od AIDS-a, 918 umrlih
• Albanija: 117 HIV pozitivnih, 37 umrlih
• Bugarska: 471 HIV pozitivnih, 35 umrlih
• Kosovo: 47 AIDS-a (nema registra za HIV)
• Mađarska: 1281 HIV pozitivnih, u 2005. godini 102 nova slučaja HIV-a

Bosna i Hercegovina u 2007 godini:

• 137 osoba su registrovane kao HIV pozitivne
• 84 FBiH / 4 nova HIV slučaja
• 1 osoba umrla u 2007. godini, 57 razvilo AIDS
• 92 osobe razvile AIDS
• 52 osoba je umrla od AIDS-a
• u 2008.godini: 8 novo otkrivenih HIV slučajeva, kod 1 se razvio AIDS, a od toga ih je 6 u Sarajevu, 1 u Tuzli i 1 u Banja Luci
• Heteroseksualni put dominira i dalje

Faktori koji su uticali na povećan broj oboljelih i svijetu:

• Korištenje droga sa špricom
• Reklamiranje seksualnog rada
• Migracije
• Organizovani kriminal
• Šverc bijelog roblja
• Razaranje tradicionalnih porodičnih odnosa.

Nacionalni odgovor na HIV i AIDS

Odgovor vlade BiH

1987 godine AIDS je bio klasifikovan kao infektivna bolest što uključuje mandatorno izvještavanje i epidemiološki monitoring - posmatranje i donesene su "Odluke o Mjerama za zaštitu stanovništva od Sindroma stečene imunodeficijencije":

• 2001 godina Vlada je prešla na nacionalni plan za akciju u borbi protiv šverca ljudima/bijelim robljem
• 2002 godina BiH je usvojila UN-ove prijedloge za borbu protiv AIDS-a uključujući i UN-ovu Deklaraciju milenija
• 2002 godina 8.jun BiH je usvojila Deklaraciju za Jugoistočnu Evropu o prevenciji HIV/AIDS-a
• 2003 godina Savjet ministara je ustanovio državni mehanizam koordinacije, koji uključuje nevladine i međunarodne organizacije
• 2004 godina, februar Parlament je usvojio Nacionalnu strategiju za prevenciju i borbu protiv AIDS-a 2003-2008 god
• 2005 godina objavljena je lista zvaničnih ARV lijekova za tretman HIV-a (antiretrovirusnih lijekova). Pacijentima je omogućeno da ARV dobiju besplatno; plaćen je od strane Fonda zdravstvenog osiguranja

Međunarodne nevladine organizacije i Agencije u borbi protiv HIV-a/AIDS-a:

• UNDP Razvojni program Ujedinjenih nacija
• Fondacija PH Partnership in health (bivši PROJECT HOPE)
• CESVI Italijanska NO
• NBV Švedska NO
• OSF BiH Društvo otvoreni fond
• Italijanska liga za borbu protiv AIDSa
• UNAIDS
• UNMIBH
• UNHCR
• WHO SZO
• APOHA asocijacija
• Asocijacija za sexualno i reproduktivno zdravlje XY
• UG PROI Sarajevo
• VIKTORIJA Banja Luke
• MARGINA Srednja Bosna
• Međunarodni forum solidarnosti Tuzla
• Forum grupa EMMAUS Sarajevo i Tuzla
• Omladinski centri za sexualno i reproduktivno zdravlje Mostar, Brčko i Banja Luka

Akcije koje zdravstveni radnici mogu poduzeti da bi reducirali HIV infekcije, uključuju:

• Očuvanje povjerljivosti/tajnosti
• Davanje informacija u vezi sa HIV testom svima koji o tome razmišljaju
• Obezbijediti sredinu bez osuđivanja u kojoj se ljudi osjećaju slobodni da zatraže potrebnu njegu i podršku
• Procijeniti visoko-rizično ponašanje i pružiti savjetovanje o tome kako da se reduciraju određena ponašanja
• Obezbijediti informacije ljudima o opcijama liječenja
• Voditi adekvatne intervencije da se održi ili produži dobro zdravlje
• Viđati pacijente često da bi se omogućio kontinuitet njege i nadgledalo liječenje
• Nalaženje vremena za razgovor i slušanje ljudi koji traže usluge.
• Uloga zdravstvenih radnika je u jednakom tretmanu svih pacijenata (bez osude, uz povjerenje i poštovanje prava svih pacijenata)

HAART (visoko aktivna antiretrovirusna terapija) – suzbija umnožavanje virusa, usporava napredovanje bolesti, odgađa pojavu oportunističkih infekcija, dovodi do produženja života, poboljšava kvalitet života, smanjuje stigmatizaciju.

Liječenje ove bolesti je maraton!

Anti-retrovirusni lijekovi imaju sljedeći učinak:

• manji broj novih virusa nastaje u Vašim CD4-T ćelijama;
• krvna pretraga količina virusa u krvi (viral load) ima nižu vrijednost što znači da je i broj virusa u Vašoj krvi smanjen;
• šteta koju HIV čini Vašem imunom sistemu je manja;
• pojava bolesti koje su karakteristične za AIDS je odgođena ili potpuno zaustavljena.

Kod nekih HIV pozitivnih osoba koje redovno uzimaju anti-retrovirusne lijekove, HIV se više ne može pronaći u krvi. Kada se ovo dogodi obično se kaže da je količina virusa u krvi (viral load) pala na tako nizak nivo da se ne može više izmjeriti. Ovo ne znači da HIV više ne postoji u tijelu te osobe, već samo da je broj virusa u njihovoj krvi toliko mali da se više ne može uopšte detektirati. Ovakav pad broja virusa u krvi je cilj koji se nastoji postići anti-retrovirusnim lijekovima.

Treba napomenuti da je i u ovakvim slučajevima HIV i dalje prisutan u krvi i tjelesnim tekućinama, samo u manjem broju, te se i dalje može prenijeti na druge zdrave osobe.

Postoji niz anti-retrovirusnih lijekova. Oni ne djeluju uvijek na isti način kod svih osoba koje ih uzimaju, te je najbolje o ovome razgovarati sa Vašim doktorom koji Vam može pružiti dodatne informacije.
Vaš doktor opće prakse ili porodične medicine Vas može uputiti u Kliniku za infektivne bolesti ili najbližu veću bolnicu gdje postoje liječnici koji su specijalizirani za liječenje HIV/AIDS-a.
Osoblje Povjerenstva za AIDS (AIDS Council) u Vašoj državi ili teritoriji Vam također može pružiti potrebne informacije i savjete.

Jedini način na koji možete provjeriti da li ste zaraženi virusom HIV-a je da odete na pretragu krvi. Prisustvo HIV-a u krvi se može sigurno dokazati 3 mjeseca nakon zaraze. U određenim slučajevima od vas se može zatražiti da imate još jednu pretragu krvi da bi se rezultat potvrdio.

Test krvi: takozvana antitijela na virus HIV u većini slučajeva detektuju se 6 do 12 nedelja pošto se dobije virus (tzv. "Window period"), a za šest mjeseci kod 95% pacijenata.

HIV Testiranje

• HIV-test je test krvi koji otkriva da li je u tijelu prisutan HIV.
• On ne može odredititi da li osoba ima AIDS, kako je data osoba inficirana virusom, niti koliko dugo je virus prisutan u njenom tijelu.

Preporučeno vrijeme za obavljanje testa je tri mjeseca nakon mogućeg izlaganja HIV-u to je tzv. "window period"

Vrste HIV-testova:

• ELISA skrining test (3-će i 4-te generacije)
• Western Blot
• PCR
• Brzi test (COMBO)

Muškarci i žene bi trebalo da idu na testiranje svaka tri mjeseca, a svakih šest meseci ako su pod rizikom.
Pretragu krvi za HIV možete uraditi u kliničkim centrima u Sarajevu, Tuzli, Banja Luci, Mostaru.

Kako mogu znati da netko ima HIV/AIDS?
Nemoguće je primijetiti da netko ima HIV/AIDS na osnovu njegovog ili njenog tjelesnog izgleda. Većina osoba koje nose virus izgledaju normalno i ne pokazuju nikakve znakove bolesti. Potrebno je najčešće nekoliko godina da bi se znakovi bolesti počeli pojavljivati. U stvari, mnoge osobe koje imaju HIV ni same to ne znaju.

• Spolnim odnosom bez upotrebe kondoma (nezaštićeni spolni odnos) sa HIV pozitivnom osobom kroz male ozljede kože ili sluznica koje oblažu penis, vaginu ili anus i debelo crijevo, heteroseksualno, homoseksualno.
• Upotrebom tuđih nesterilnih igala, šprica i ostalog pribora za ubrizgavanje droga.
• Bušenjem tijela ili tetoviranjem nesterilnim instrumentima.
• Od majke na dijete tokom trudnoće, poroda ili dojenja.
• Preko transfuzija zaražene krvi i krvnih proizvoda (puna krv, koncentrirani eritrociti, trombociti, leukociti, plazma).
• Vještačkom oplodnjom.
• Trnasfuzijom organa.

HIV se NE MOŽE prenijeti putem:

• zrakom (kašljem, kihanjem, šmrcanjem)
• Ljubljenja
• dodirom (zagrljajem, rukovanjem)
• odjećom, rubljem, posteljinom, ručnicima, niti njihovim pranjem.
• ubodima kukaca
• u bazenima, saunama, toaletima, kupaonicama
• Pljuvanja
• Plača i suza
• Zajedničkog posuđa i pribora za jelo
• Svakodnevnim/slučajnim kontaktom
• posjetama liječniku, stomatologu, bolnici, davanjem krvi transfuzijom uz uobičajene standarde higijene

OPASNI FLUIDI (tečnosti opasne za prenos HIV-a):

• Krv
• Sperma
• Vaginalni sekret
• Majčino mlijeko
• Amnionska tečnost (iz plodovih ovoja)

FLUIDI (tečnosti ) KOJI NISU OPASNI:

• Urin
• Stolica
• Povraćeni sadržaj
• Sekret koji se iskašljava, pljuvačka, suze

RIZIČNE SKUPINE I RIZIČNA PONAŠANJA

U osobe s rizičnim ponašanjem ubrajaju se:

• heteroseksualne osobe koje često mijenjaju partnere (promiskuitet i prostitucija)
• homoseksualne osobe
• biseksualni muškarci koji često mijenjaju partnere
• ovisnici koji zajednički koriste igle i šprice
• ljudi koji su primili krv zaraženu HIV-om
• novorođena djeca čije su majke seropozitivne na HIV.

Prenošenje HIV-a najrasprostranjenije je kod:

• Heteroseksualnih odnosa 56%
• Homo ili biseksualnog odnosa 21%
• Kod konzumenata droge putem injekcija 15%

Prenošenja HIV-a različitim putevima:

• Heteroseksualnim odnosom 73%
• Homoseksualnim odnosom 23%
• Narkomani 14%
• Nepoznat način
• Putem transfuzije krvi 3%
• Vertikalno sa majke na dijete 1%

O prenosivosti HIV-a
HIV spada u teško prenosive uzročnike bolesti. Virus je vrlo osjetljiv i izvan ljudskog tijela u svakodnevici nije sposoban preživjeti.
Prenosivost HIV-a ovisi, između ostalog, o:

• koncentraciji virusa u pojedinim tjelesnim izlučevinama
• stadiju HIV-infekcije, u kojem se inficirana osoba nalazi
• "vratima" na koja virus dospijeva u tijelo
• o postojanju drugih spolno prenosivih bolesti.

Tjelesne izlučevine sa visokom koncentracijom limfocita (krv i sperma) sadrže količinu HIV-a koja je dovoljna da se virus prenese drugoj osobi. U vaginalnoj tekućini i majčinom mlijeku je koncentracija HIV-a manja, ali je zaraza još uvijek moguća. Koliki je rizik zaraze pri kontaktu s vaginalnom tekućinom i majčinim mlijekom, ovisi između ostalog o tome u kojem stadiju HIV-infekcije se nalazi inficirana osoba. Najveća koncentracija virusa je prvih sedmica nakon infekcije - dakle u vrijeme kada inficirani još ne znaju da su inficirani - kao i u vrijeme visoke oslabljenosti imuniteta (stadij: AIDS).

Također je poznato da oboljelost od spolno prenosivih bolesti povećava rizik zaraze HIV-om putem sexa. Tim bolestima izazvane povrede ili čirevi olakšavaju virusu ulazak u tijelo. Kako pokazuju najnovija istraživanja, rizik je povećan čak i ako povreda ili čireva nema. Pretpostavlja se da svaka spolna bolest povećava broj bijelih krvnih zrnaca u području genitalija, čime virus dobiva više mogućnosti napada na organizam. Osim toga, upozorava se na to da genitalne izlučevine inficiranih sadrže veće količine HIV-a, ako inficirana osoba boluje od neke spolne bolesti.

Menstrualna krv i genitalne izlučevine: Što je i kako zarazno?

Menstrualna krv
Zbog toga što je koncentracija limfocita u menstrualnoj krvi inficiranih žena nekoliko puta veća nego u vaginalnoj tekućini, menstrualna krv sadrži i više HIV-a. Polazi se od toga da je rizik prenošenja HIV-a za vrijeme menstruacije veći nego u drugim fazama ženskog ciklusa.

Sperma
Sperma se sastoji od sekreta (tekući dio) i spermatozoida (plodne ćelija). Koncentracija HIV-a u spermi inficiranog muškarca je dovoljna za prenošenje virusa. Dosadašnja istraživanja pokazuju da spermatozoidi također sadrže HIV, doduše u nižoj koncentraciji koja nije dovoljna za prenos virusa. Inficirana sperma može putem analnog ili vaginalnog odnosa bez zaštite doći u krvotok žene. Pri oralnom sexu treba žena paziti da ne primi spermu u usta.

Vaginalna tekućina
Vaginalna tekućina sadrži vaginalni sekret i sekret cervixa (grlića maternice). Vaginalna tekućina inficirane žene sadrži također i HIV. Da li je količina virusa u vaginalnoj tekućini dovoljna za zarazu još uvijek nije razjašnjeno. Pretpostavlja se da je infekcija svakako moguća ako dolazi do intenzivnog kontakta sa sekretom cervixa. Treba poći od toga da postojanje vaginalne infekcije povećava koncentraciju virusa u vaginalnom sekretu. U svakom slučaju, pri postojanju bilo koje vaginalne infekcije postoji povećani rizik zaraze drugim spolnim bolestima.

"Ženski ejakulat"
Određene žlijezde u vagini izlučuju pri orgazmu sekret, koji nazivamo "ženski ejakulat". O koncentraciji HIV-a u tom sekretu nisu poznati nikakvi rezultati ispitivanja. Malobrojni stručnjaci, koji su obratili pažnju na ženski ejakulat u vezi sa HIV-om, polaze od toga da zaraza tim putem nije vjerojatna.

"Ulazna vrata" za HIV

Koža
HIV ne može prodrijeti kroz zdravu i nepovrijeđenu kožu. Čak i kod malih, svježih rana je neznatna vjerovatnoća da HIV preko njih prodre u tijelo. Zbog toga što krv teče iz rane, mala je vjerovatnost da će inficirane tjelesne izlučevine prodrijeti u nju.
Pri većim oštećenjima kože (npr. pri kožnim bolestima) zaraza HIV-om se ne može isključiti, ako koža dođe u kontakt sa tjelesnim izlučevinama koje sadrže visoku koncentraciju virusa.
Zdrava sluzokoža usta nudi dobru zaštitu protiv HIV-a. Tkivo usta je prilično robusno. Pretpostavlja se također da slina ima određeno zaštitno djelovanje. Manje ozljede u usnoj šupljini nisu razlog za paniku. Krvarenje zubnog mesa, npr. nakon pranja zuba, prestane nakon nekoliko minuta. Osim toga, sluzokoža usta se neprestano obnavlja. To sve otežava HIV-u prodiranje u tijelo preko sluzokože usta. Upale zubnog mesa i ždrijela, čirevi i otvorene rane u usnoj šupljini (npr. kao posljedica neke od spolnih bolesti) mogu svakako predstavljati jedna od "ulaznih vrata" za HIV.

Vagina i grlić maternice
O tome kolika je vjerovatnoća prodiranja HIV-a preko vagine i grlića maternice postoje podijeljena mišljenja. Neki naučnici pretpostavljaju da HIV čak i preko sasvim zdrave vaginalne stjenke može prodrijeti u krvotok. Drugi polaze od toga da zdrava vagina i nepovrijeđeni grlić maternice nude izvjesnu zaštitu od HIV-a.
Vaginalna stjenka je jako debela, robusna i elastična, da bi mogla funkcionirati kao porođajni kanal. Sluzokoža ulaza u maternicu je, naprotiv, vrlo osjetljiva i lako ju je ozlijediti. Ozljede omogućuju prodor HIV-a u krvotok.
Ozljede vagine i ulaza u maternicu mogu imati različite uzroke: pomanjkanje vlažnosti, porod, penetracija (npr. prstima ili dildom), razdjevičenje, silovanje, seksualno zlostavljanje, obrezivanje, spolno prenosive bolesti. Postoje i drugi uzroci promjena na vagini i grliću maternice, koji virusu mogu olakšati prodor u krvotok, npr: hormonalne promjene u klimakteriju i trudnoći ili usljed trudnoće promijenjeni položaj grlića maternice. Također se upozorava da uzimanje tableta za kontracepciju čini grlić maternice osjetljivijim ili da ga se upotrebom spirale može povrijediti. Još nije dokazano da li ova sredstva za kontracepciju povećavaju rizik zaraze HIV-om.

Anus (after)
Sluzokoža crijeva je vrlo osjetljiva i lako je se može ozlijediti. Hemoroidi, bradavice, herpes mogu povećati mogućnost ozljeda. Ozljede olakšavaju HIV-u prodor u tijelo. Osim toga, na površini rektalne sluzokože nalaze se ćelije koje virus koristi kao "ulazna vrata".

• Limfni čvorovi i tkivo postaju oštećeni ili "pregoreni" zbog prevelike aktivnosti prouzrokovane infekcijom.
• HIV mutira i postaje različit od prve generacije virusa što vodi uništavanju novih CD4-ćelija.
• Organizam ne uspijeva više nadomjestiti CD4-ćelije koje su uništene.
• Period između inicijalne (početne) infekcije i momenta kada osoba postaje simptomatična izuzetno varira od osobe do osobe i zavisi od niza faktora.

Dijagnosticiranje AIDS-a
Kako imuni sistem biva sve slabiji i slabiji tako razne infekcije bivaju sve češće i češće što na kraju vodi dijagnosticiranju AIDS-a odnosno razvoju bolesti AIDS.
U Velikoj Britaniji AIDS se dijagnosticira kada osoba razvije jednu, više ili određen broj specifičnih oportunističkih (drugih) infekcija ili kancera.
Neke se osobe ipak mogu osjećati vrlo loše, iz razloga što su HIV+, a da im se ne može još uvijek dijagnosticirati AIDS.
Definicija AIDS dijagnoze se mijenjala mnogo puta. Ovo znači da će se u Evropi ili Velikoj Britaniji osobi dijagnosticirati AIDS ako se razviju:

• plućna tuberkuloza,
• invazivni cervikalni kancer,
• povratna upala pluća.

U SAD će se osobi koja ima nivo CD4-ćelija niži od 200, takođe dijagnosticirati AIDS.

Kada i kako je HIV nastao vjerovatno će još dugo ostati tajna. Postoji nekoliko teorija o porijeklu HIV-a.

Teorija o lovcima
Teorija koja je možda i najbolje i najšire prihvaćena jeste ta da je virus potekao iz životinjskog carstva (rezus majmuna, čimpanzi i tzv. čađavih mangabija).Virus poznat kao Simian Immunodeficiency Virus – SIV (virus imunodeficijencije kod majmuna) postoji u carstvu majmuna; gdje su majmuni dobili taj virus, još je nerazjašnjeno.Ostaje i pitanje kako je taj virus prešao sa majmuna na ljude. Postoje pretpostavke o lovcima koji su jeli zaraženo majmunsko meso ili koje su napali majmuni, međutim, to još nije zaista i dokazano.
Uprkos tome što je ovo samo teorija, postoje zapanjujuće sličnosti između SIV-a i HIV-a. Oba su lentivirusi (retrovirusi koji izazivaju bolesti karakteristične po tome što dugo mogu izostati simptomi infekcije). Istraživači su potvrdili da su oba oblika (HIV-1 i HIV-2) gotovo identični SIV-u.HIV-1 je veoma sličan SIV-u nađenom kod čimpanzi, a HIV-2 odgovara obliku SIV-a nađenog kod tzv. čađavih mangabi majmuna.
Već je izvjesno vrijeme poznato da neki virusi mogu preći sa životinja na ljude u procesu poznatom kao zoonoza. Pa zašto se ne bi moglo desiti i obrnuto? Možda su ljudi inficirali majmune. Jedan od najčešćih oblika zoonoze se odvija u procesu kada ljudi ubijaju i potom jedu te životinje. Međutim, nije nepoznato i to da ljudi mogu imati seksualne odnose sa životinjama i da se virus veoma lako može prenijeti i na ovaj način.

Teorija o zaraženoj vakcini
Postoji i druga mogućnost; rečeno je da su dijelovi životinjskog organizma miješani sa krvnim proizvodima i onda upotrebljavani za proizvodnju vakcina. Na primjer, postojale su petpostavke da su organi majmuna miješani sa vakcinama protiv dječije paralize i davani hiljadama ljudi u Kongu tokom 1950-ih godina (nedavno je ova teorija oborena – istraživači su uspjeli doći do nekih ostataka vakcina te su otkrili njene komponente. Nisu nađeni nikakvi tragovi životinjskih organa).

Teorija kalkulacije
Posljednja teorija o porijeklu HIV-a nastala je početkom 2000-te godine kada je tim naučnika izračunao stopu mutacije virusa. Koristeći to saznanje, izračunali su koliko bi se trebalo vratiti u prošlost da bi svi podtipovi HIV virusa imali zajedničkog pretka. Ovaj proces je otkrio da virus potiče negdje od 1930.g. Kakvo god bilo porijeklo virusa, što se možda nikad uistinu neće saznati, ostaje činjenica kako ovaj virus utiče na živote miliona ljudi.

Prva smrt izazvana AIDS-om
Prvi poznati smrtni slučaj prouzrokovan AIDS-om bio je muškarac koji je umro 1950-e godine u Belgijskom Kongu.U to vrijeme uzrok njegove smrti bio je nepoznat. Od tada su istraživači istražili uzorke krvi tog čovjeka i pronašli tragove HIV-a. Ako je prihvaćeno da je HIV porijeklom iz Afrike, onda kako je prešao preko Atlantskog okeana u SAD i ostatak svijeta? Naravno, moguće je da je HIV nastao i u Africi i u SAD-u ako se uzme u obzir da je afrički oblik HIV-2, a američki i evropski HIV-1.

Pacijent nula (patient zero)
Prvi zabilježeni slučaj HIV infekcije u SAD-u je takozvani slučaj "pacijent nula". To je termin koji označava prvu zabilježenu osobu koja ima simptome i poslije umire od onoga što sada nazivamo HIV i AIDS. Ovaj je slučaj bila osoba po imenu Gaetan Dugas. On je bio stjuard u avionu i bio je francusko-kanadskog porijekla. Pretpostavlja se da je dobio virus seksualnim odnosom sa nekim muškarcem za vrijeme pauze. Dugas je bio čest posjetilac američkih kupališta za homoseksualce.
Ranih 80-tih većina identificiranih HIV slučajeva u SAD-u su bili muškarci (homoseksualci). Istražujući seksualnu prošlost Dugasa, većina ovih slučajeva ukazivala bi na njega. Ovakvi su slučajevi pronađeni širom SAD-a i pokazuju kako se virus brzo širi za kratko vrijeme. Dugas je na kraju umro 1984.g.

Krvni proizvodi
Krvni su proizvodi prije imali veliku i štetnu ulogu u širenju virusa.1960.g. je u zemljama kao što je Amerika potreba za transfuzijama krvi drastično prerasla količinu rezervi, tako da se počeo nuditi novac za donacije. Ovo je privuklo mnogobrojne nove donatore, od kojih su neki bili intravenozni narkomani i oni koji su imali mnogobrojne seksualne partnere-veliki broj njih nije znao da je HIV+. Najgore je tek dolazilo: krv je prodavana i distribuirana po cijelom svijetu.
Neki od ljudi koji su najviše bili pogođeni su hemofiličari.
Faktor VIII, tretman koji često koriste hemofiličari, počeo se višestruko primjenjivati 60-tih godina. Faktor VIII nastaje udruživanjem krvi raznih donatora i potom ekstrakcije određenih dijelova iz te smjese krvi. Prije 1991.g. donirana krv u Velikoj Britaniji nije bila skenirana na virus. U toku ovog perioda HIV, hepatitis C i drugi krvni virusi mogli su se lako prenositi i na ovaj način.

Intravenozno uzimanje droga
Intravenozno uzimanje droga bilo je i još uvijek je jedan od načina prenošenja HIV-a. 70-ih godina ova vrsta uživanja droga je postala vrlo popularana tako da je razmjena igala i ostale opreme bila vrlo česta.

Pregled
Istorija HIV-a i AIDS-a izvan Afrike počinje 1981.g., s prvim znakovima nove ''bolesti''. U nekoliko velikih gradova prijavljen je veći broj neobičnih infekcija kod muškaraca homoseksualaca. Do kraja 1981.g. ove su neobične infekcije uništavale imuni sistem inficiranih. Pošto su infekcije primijećene uglavnom kod muškaraca homoseksualaca, nazvane su GRID (Gay Releted Immune Deficiency) tj. deficiencija imunog sistema kod muškaraca homoseksualaca.
Broj infekcija se povećao kao i broj prijavljenih infekcija izvan homoseksualnog društva.1982.g. je u SAD-u zvanično objavljena epidemija. Definisana je kao AIDS i dokazi su upućivali na to da se prenosi seksualnim putem.
HIV kao takav nije bio identifikovan do 1983.g. i bio je nazivan LAV ili HTLV-III. Od 1986. godine virus je poznat kao virus humane imuno deficijencije (HIV). 1986. godine otkriven je i HIV-2, a moguće je da će se pronaći i drugi oblici virusa.

Danas je poznato više vrsta virusnih hepatitisa, a među njima najpoznatiji su hepatitis A, B, C, dok su rjeđi hepatitis D, E, F i G. Svi ovi virusi mogu izazvati slične simptome poremećaja jetrenih funkcija, ali se razlikuju prema načinu prenosa, liječenju i preventivnim mjerama kojima se nastoji suzbiti njihovo širenje.

Jedini način spoznaje o bivšoj ili sadašnjoj zarazi virusnim hepatitisom je testiranje na virusne markere u krvi.

Simptomi
Simptomi hepatitisa slični su kod svih vrsta hepatitisa. Javlja se žutilo kože, sluznica i beonjače, malaksalost, povišena tjelesna temperatura, gubitak apetita, tamna mokraća, bolovi u zglobovima, bolovi u trbuhu, proljevaste stolice, mučnina i povraćanje.
Akutni hepatitis vrlo rijetko može poprimiti fulminantan tok bolesti i u kratkom vremenu dovesti do zatajenja jetrenih funkcija i smrtnog ishoda. U takvim slučajevima radi se transplantacija jetre.
Simptomi hepatitisa blaži su kod djece nego kod odraslih, a kod osoba sa hepatitis C virusnom infekcijom klinički simptomi često izostanu.
Zaražene osobe najčešće su bez simptma i znakova bolesti. Inkubacija je od 14 do 180 dana, prosječno 45, a najprepoznatljiviji klinički simptom bolesti je neobjašnjivi umor. U prvih 6 mjeseci nakon infekcije u 15-25% zaraženih osoba nastupa spontani klirens, sa potpunim oporavkom, ali i rizikom od ponovne infekcije.
U 70-85% zaraženih pacijenata virus ostane u tijelu i infekcija postaje hronična. Zbog asimptomatske prirode akutne infekcije, tihog toka ili blagih nespecifičnih simptoma od kojih su uz umor česti i bol u mišićima, mučnina, žutica, proljev, većina se kroničnih HCV infekcija ne prepozna sve dok ne nastane dekompenzacija (otkazivanje) jetre ili se bolest slučano otkrije kod rutinskog testiranja krvi.
Moguće komplikacije bolesti su oštećenje bubrega, upalne promjene na krvnim sudovima i autoimuna bolest štitne žlijezde.

Hepatitis A
Primarni put prenosa virusa hepatitisa A je fekalno oralni, mada se tokom stadija viremije (prisustvo uzročnika u krvi) sa zaražene osobe na nezaraženu može prenijeti putem krvi. U prošlosti hepatitis A se često zvao ''bolest prljavih ruku''. Danas, povremene veće epidemije hepatitisa A, u razvijenim zemljama, se objašnjavaju širenjem hepatitisa A seksualnim putem među rizičnom homoseksualnom populacijom.
Inkubacija za hepatitis A traje 15-50 dana, prosječno oko mjesec dana. Bolesnici izlučuju virus stolicom oko dvije sedmice prije pojave kliničkih znakova infekcije i još dvije sedmice nakon što nastupi žutica. Osim fekalno-oralnim putem, preko zaražene hrane i vode zaraza se može širiti i socijalnim kontaktima unutar članova obitelji, te analnim i oralnim seksom.
Rizik od infekcije imaju osobe koje su u bliskom svakodnevnom kontaktu sa zaraženom osobom, spolni partneri inficiranih, putnici na proputovanjima i kod boravka u siromašnim zemljama svijeta i zemljama u razvoju, muškarci koji imaju spolne odnose sa muškarcima, ovisnici o intravenskim i drugim drogama.
Kod hepatitisa A nema hronične infekcije, a preboljela bolest ostavlja trajan imunitet. Kod oko 15% inficiranih moguća je ponovna pojava simptoma tokom perioda od 6-9 mjeseci od nastupa infekcije. To je relaps bolesti.
Terapija je simptomatska, poštedna, zabranjena je konzumacija alkohola jer može pogoršati bolest jetre.
Osobe koje boluju od drugih vrsta hepatitisa trebaju se vakcinisati protiv hepatitisa A. Vakcina protiv hepatitisa A predstavlja najbolju zaštitu. Od ostalih mjera prevencije, osnovno je prati ruke uvijek nakon odlaka na zahod, promjena pelena kod djece, te prije pripreme hrane i prije i nakon jela. Vakcinisati se mogu djeca već nakon navršene druge godine života. Odraslima koji putuju u zemlje s povećanim rizikom od HAV infekcije savjetuje se primjena imunoglobulina.

Hepatitis B
Hepatitis B je krvlju i spolno prenosiva bolest, jedna u nizu bolesti koja nosi epitet "tihe infekcije", jer većina oboljelih nema uočljive simptome, pa su opasni za okolinu jer mogu širiti zarazu.
U svijetu ima preko 300 miliona nositelja virusa, a godišnje od posljedica B hepatitisa umre oko 250.000 ljudi. Bolest je česta u Aziji, Africi, Južnoj Americi dok naša zemlja pripada u zemlje niske prevalencije sa oko 2% stanovnika koji su klicinoše virusa hepatitisa B.
Najčešći način prenosa je rizično spolno ponašanje i intravenska upotreba droga . Hepatitis B je oko sto puta više zarazan od AIDS-a. Preporuke Svjetske zdravstvene organizacije kažu da se najbolja kontrola HBV infekcije i bolesti postiže ako se vakcinišu novorođenčad i budući adolescenti.
Kod intravenskih ovisnika rizik od zaraze, slično kao kod hepatitisa C koji se daleko rjeđe od hepatitisa B prenosi spolnim putem, se povećava sa dužinom uzimanja droge. Rizik od infekcije virusom hepatitisa B je gotovo sto postotan nakon pet godina intravenskog uzimanja droge.
Kod spolnog prenosa rizični faktori su promiskuitet, homoseksualnost i dužina spolne aktivnosti. Rizik od bolesti naročito je visok kod spolnih partnera intravenskih narkomana, prostitutki i klijenata. Inkubacija, vrijeme od zaraze do nastanka simptoma iznosi od 60 do 180 dana.
Infekcija se može desiti preko britvica, četkica za zube, pribora za jelo, igračaka, kod tetoviranja, pircinga, akupunkture, kod zubara, ginekologa, pedikera, bušenja uha, tokom liječenja na dijalizi, endoskopskim pretragama, upotrebi respiratora. Osim putem krvi, virus hepatitisa B prenosi se slinom i ostalim tjelesnim sekretima.
Klinička slika hepatitisa B razlikuje se od osobe do osobe, i može da ide od infekcije bez simptoma pa do teškog oblika upale i zatajenja jetre. Na početku bolesti, tokom prvih 7-14 dana jaljaju se umor, mučnina, povraćanje, gubitak apetita, tupa bol u predjelu jetre. Kod malog postotka inficiranih, u ranoj fazi bolesti javlja se urtikarijalni osip, svrbež, temperatura, artralgije. U kasnijem stadiju nastaje žutilo kože, beonjača, jezika, ostalih sluznica. Javlja se tamni urin, nestanak općih simptoma i bolje opće stanje. Sve to traje do 3 mjeseca. Kod fulminantnog oblika bolesti dolazi do zatajenja jetre. Srećom to se događa kod manje od 1% bolesnika.
Hronični hepatitis B smatra se onaj kod kojeg upala jetre traje duže od šest mjeseci. Rizik razvoja hronične upale znatno je veći kod ljudi s oslabljenim imunitetom kao što su bolesnici na hemodijalizi, hemoterapiji, imunosupresivnoj terapiji nakon transplantacije organa i oboljeli od infekcije HIV-om. Glavni simptomi hroničnog hepatitisa su umor i povremena mukla bol pod desnim rebrenim lukom.
Kod 15-20 % hroničnih bolesnika kroz 5 godina nastane ciroza jetre. Oni su visokom riziku od hepatocelularnog karcinoma.
Većina kroničnih HBV kliconoša ima normalne biohemijske nalaze jetre, nema histološke promjene niti simptome. To su tzv. zdravi nositelji. Oni imaju dobru prognozu i smatra se da su na virus razvili imunotoleranciju.
Za razliku od njih vrlo ugrožena skupina su zdravstveni radnici koji se lako mogu zaraziti mehaničkim ozljedama (ubod iglom, skalpelom, kontak sa zaraženom krvlju putem sitnih ozljeda kože, prskanjem krvi na sluznicu nosa i oka
Postoji vakcina protiv hepatitisa A i B, vrlo je djelotvorna i nije potrebna revakcinacija. Pasivna zaštita (imunoprofilaksa) daje se novorođenčadi inficiranih majki, osobama koje su se ubole kontaminiranom iglom, nakon spolnog odnosa sa potencijalno zaraženom osobom i nakon transplantacije jetre bolesnicima koji su prethodno bili pozitivni na HBs antigen virusa B hepatitisa.
Nakon spolnog kontakta ili uboda iglom, u roku od 48 sati od kontakta kao zaštita daje se specifični hepatitis B imunoglobulin ( HBIG ), a nakon mjesec dana još jedna takva doza hiperimunog gamaglobulina.
U svrhu preventivnog djelovanja treba promovirati postupke lične zaštite, nošenje zaštitnih rukavica, maski i naočala. Testiranje trudnica, krvi i pripravaka, promjenu ponašanja u spolnom životu i programe opskrbe narkomana iglama za jednokratnu upotrebu.

Hepatitis C
Hepatitis C virusna je upalna bolest jetre i danas vodeći uzrok hronične bolesti jetre u svijetu. Stoga govorimo o svjetskoj pandemiji ove bolesti. Prema najnovijim podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) u svijetu je njime inficirano više od 300 miliona osoba. Učestalost (prevalencija) među općom populacijom u Evropi je oko 1,5%. Znatno veća učestalost je među rizičnim skupinama intravenski narkomani i oboljelim od hemofilije i iznosi visokih 80%.
Akutni hepatitis C najčešće nema simptoma ili su oni nespecifični, pa se bolest ne prepozna u toj fazi i infekcija ostane nedijagnosticirana. Oko 80% inficiranih razvije kronični oblik bolesti, koji može, ako se ne prepozna i ne liječi, u vremenu od oko 25 godina nakon infekcije u 20-30% slučajeva preći u cirozu ili karcinom jetre sa smrtnim ishodom.
Zaražene osobe najčešće su bez simptoma i znakova bolesti. Inkubacija je od 14 do 180 dana, prosječno 45, a najprepoznatljiviji klinički simptom bolesti je neobjašnjiv umor. U prvih 6 mjeseci nakon infekcije u 15-25% zaraženih nastupa spontani klirens, sa potpunim oporavkom, ali i rizikom od ponovne infekcije. U 70-85% zaraženih osoba virus ostane u tijelu i infekcija postaje hronična. Zbog asimptomatske prirode akutne infekcije, tihog toka ili blagih nespecifičnih simptoma od kojih su uz umor česti i bol u mišićima, mučnina, žutica, proljev, većina se hroničnih HCV infekcija ne prepozna sve dok ne nastane dekompenzacija jetre ili se bolest slučano otkrije kod rutinskog testiranja krvi.
Lošu prognozu bolesti imaju oboljele osobe koje su starije od 40 godina, muškog su spola i konzumiraju alkohol.